25.04.2010., nedjelja
Mom Dicku na Nebu, još uvijek stoji ista ova "pričica"...
|
pia je (bila) moja seka. postoje ljudi koji su ti poslani kao anđeli. samo tebi, od Boga. u duši to znamo, sve prostruji, bliskošću neobjašnjivom osjetimo Ga. svi! ali, samo neki vjerom znaju to prepoznati. prije osamnaestak godina Pia je bila časna sestra, već tri godine "zatvorena" unutar karmelićanskog samostana. Brezovica... sudarile smo se kao dva magneta, sasvim mala, u orbiti beskonačnoj, kružeć' oko istog svijeta. to je bilo vrijeme mog hrvanja s heroinom. prvog. onog u kom se išlo na život ili smrt. (dva sljedeća navrata činila su se pobjediva i ne tako sudbinska baš zbog tog iskustva prvog). imala sam snage za preživljavanje, ali nisam više mogla. čemu? nisam imala nikog tko je uspio svladati ga, nikog tko bi mi bio bilo kakav, makar nakrivljen i oronuo, ali nužni primjer, putokaz. sve se svodilo na neke priče, primjere daleke, kao grčke mitove, poučne, al' plastične, mlake. sav trud, o čijoj krvoločnoj boli neću sad, sve se činilo uzalud. zašto uopće da umirem boreći se, kad nemam ni mrvicu prilike da uspijem? bez volje tako bila sam baš odustala. stala. pustila da me dokrajči taj pakao, samo da što brže padnem. izgubio mi se i vlastiti smisao, povjerenje u svoje nutarnje, misleći, u osudi, kako sam uopće i pomislila da bih od svih drugih baš ja bila ta koja će uspjeti? i tad, evo ga, ravno s neba, PIA!. s heroinom kao karanfilom na reveru. znak raspoznavanja da smo od iste vrste. pia, nasmijana, vedra, pia, sveta, nikad smislenija, ničim oduzeta. pia sa svim meni nedostižnim, pia kao ostvarenje mog sna. duhom spojene. "samo" duh je bio između nje, svojevoljno iza karmelićanskih "rešetaka" kao simbolom slobode, ne zatvora, i mene, ničim više ograničene, rasijane posvud ali svezane k'o rob, lisicama ovisnosti. smisao nam je bio isti: disale smo u potrazi za tom istom slobodom. pia je, ukratko, bila ta koja mi je život spasila. svih narednih godina, milijune milja koje sam prošla, ona je bila ta sićušna, jedva nekad vidljiva, ali uvijek dovoljno dugačka zraka svjetla. ronila sam, s njom k'o disalicom. iz dna, zagušljivog, iz jezivog mraka, jedini put do zraka.. život nas je svaku svojim putovima nosio, bacao daleko od ikakvog kontakta, ičeg fizičkog ili vidljivog. ona izašla iz karmela, ja nastavila lutati, nigdje svoj dom niti smiraj nisam srela. ali uvijek bi nas spojio taj naš bog, duh, ostavio nas smijeha kao dječjeg, lica vesela. na putu punim čudesa, čudom do čuda popločanom, skrivenim duboko u meni, tajnom. malo tko bi mi vjerovao kad bih pričala o tom. prekjučer popodne sjedim tako, umjesto na maminom grobu, među slavljenicima. umjesto da oplakujem smrt, nijemo gledam plavokosu curicu koja leti s ljuljačkom. kod mene i Pie ništa nije bilo slučajno. od svih brojnih, ovo je ipak najveće čudo. šest godina je točno otkad mi je umrla mama. prije šest godina Pia je opet unijela smisao, rodila istog, baš istoga dana. curicu. nadu. vjeru. malo nakon umiranja cijele mene, s mamom tako čvrsto povezane, nešto je prostrujilo kroz tupu šupljinu. život! opet pia, moja zraka, s neba do mog mraka. baš prekjučer mu je obljetnica... čudno kako joj se svidio moj "slučajno" odabrani dar. drvena frulica. kad je sjetna, da puhne u nju i razbije si tugu. s frulicom pod rukom, uza sebe pritisnutom, penjala se na tobogan i ljuljačkala u nebo držeći se samo s jednom capicom. gledala sam je, satima, videći kroz nju tu tajnu smrti u život skrivenu. zove se sara. ima plavu kosu. živahna je. od svih ikad viđenih, meni najljepša djevojčica. spasonosna spoznaja da smrt ima dvije strane. ali druga ne postoji dok su obje istim očima gledane. tako, svake tužne obljetnice, umiranje poprima bezbrižnošću razvedreno živahno lice. očima punim one iste sjetnosretne bistrine kao što su sjale oči moje majčice. vedra strana smrti ne postoji? oh, kako da ne. danas sam slavila život baš s njom! ps: "kopija" 'posta' iz 2007. godine. usklađen s 2010. još uvijek vrijedi, amen +. |
20.04.2010., utorak
Ne žalim ni za čim, original, E. Piaf. Mali vrapčić, kad se prevede njeno ime...
|
|
Mamici Dicku & Nat-i-ji do prexutra
|
kad sve klupice, fontane, drworedi i wodoskoci zawrte moje sjećanje što se k'o s pikulicama poigrawa dogodowštinama podijeljenim na "prije" i "poslije" twoje ere a da to ni ne slutiš, i kad kao dijete s prijateljem skakućem po epitafima "nekadašnjih" smiješeći se jer me ima - ne žaleći što ih nema, pokrijem te, mada sjetno, mekopernatom tuhicom i ušuškam toplo u još uwijek hladnoj sobi, mirna, sretna, spokojna, znajući da sam ti poslala swe swoje anđele kojih milošću nebeskom imam napretek, saswim sigurna da je moje mjesto u rupici twoga glatkog wrata ostalo mi netaknuto swe owe godine, za možda neki powratak bez wraćanja, i jedno hwala što si me woljela. |
salute!
|
|
zricko was pozdrawlja... :)
|
http://www.youtube.com/watch?v=EwKayOhs76Y |
14.04.2010., srijeda
babilonska kula od pijeska
|
da se mogla, mislim da bi biblija bila "pisana" u filmićima. ionako je sva u pričicama, prispodobama, slikama. pa valjda je bar isus imao pravo... u fotkama je jer svatko od nas ima svoj rođeni jezik, jezik svoje duše i svog mozga, svog obrazovanja, odgoja, životnog iskustva, i svatko od nas drugačije od nas izgovara već tako univerzalnu jednostavnu riječ kao što je "mama". tko bi još raspravljao o pojmu hrabrosti il' pobjedi u ovo babilonsko vrijeme? i tako, ja sam ipak "mali od riječi" koje meni služe. to mi je dano. pa baš zato što jesam, sve se više suzdržavam od javnih raspravljanja, pogotovo u govornom obliku u kom se najčešće sporazumijem nemuštim "uličnim" jezikom gdje ni traga ni glasa mojoj poetičnosti, čak štoviše, i sama nekad posumnjam u vlastite sposobnosti. eto, mislim si, danas je dan nakon noći, gotovo da je već i nova večer, u kojoj štogod da radim i kamogod da krenem, kao neka štrumfovska melodija, u sjećanju zapleše jedna slika otprije tri godine. otprilike, brat bratu manje više (ovaj dio samo da iznerviram dvizgicu), tri, dakle. rešetke na prozorima. iz susjedne sobe bajaga. ona gleda daleko prema tornju toplane, zapiljena između dva lista drva života kog sam donijela prije šest godina. sklopila je ruke na svoj mili oblutak od tijela, blago pomaknula glavu prema zidu okrećući mi sad trećinu svog profila, leđa velika i jaka k'o stotinu riječi, tako poznati pramenovi crvene kose, u koju sam se ne tako davno htjela umotati, smotati i nestati (jesam li ikad za to imala priliku, pitam se i danas, ili je sve bio samo divni plod moje u tom pogledu ne baš živahne mašte?), ta dva tri nestaška, vire joj preko svijetlosmeđe vestice koju je u svom stilu obukla, navukla prije, na kratku suknju. lijepo joj stoji. jako. kad prođe, u meni uvijek pokrene život, čak i sad kad u meni života više gotovo i nema. stojim na vratima sobe prečuvši njene trostruke molbe da sjednem. šuti. šutim i ja. rijetka prilika. polako me počinje hvatati nelagoda jer osjećam neizrečeno. pogledavam u desno, ne visoko postavljeno ogledalo s nekoliko nespretnih roskastih mrlja od dezinfekcijskog sapuna. definitivno mrlje na ogledalu, zaključujem ponosno u sebi, isključujući ne baš malu mogućnost da mi se magli pred očima. hvata me kriza. još jedna iz koje želim izaći kao pobjednik ali startam kao trostruki gubitnik. sad još i bez mame. gledam i dalje u nju nepomičnu, zamišljenu nad tko zna čim - i van goghu bi već dosadio tak ograničeni pogled s vrha brda vinogradske bolnice. bacam pogled na stol razbacanih papira, i debelim, vjerojatno petstotinjak stranica a možda i više onih tankih listova liječničkih nalaza, fajlom pod mojim imenom. mi to popularno zovemo "rat i mir". samo prepisivanje istog donijelo bi mi malo bogatstvo, ne jednom smo zaključile u nekim boljim danima kad je 800 eura plaće još bila neka tema. sad šuti. šutim i ja. znamo se godinama. ta nam je bila jedanaesta. ali ova šutnja je bila dulja. "volim te kao svoju kćer...", reče odjednom, učini mi se, plačnjikavim glasom. ni ona još nije prebolila smrt moje mame dicka, ne iz silne vezanosti s njom koliko iz po-vezanosti sa mnom, zamišljajući kako će njoj biti preboljeti smrt njezine mame none, zbog čega mi nije ni mogla doći na pogreb, što na kraju krajeva ipak nije bilo tako svejedno kao što se u tom trenutku činilo - ipak sam pamtila i riječi i pojmove i događaje i likove, makar nepovezane u cjelinu, pa bi mi njena toplina sigurno bila spasonosna makar na sekundu, pomislih mrzeći samu sebe što mi je glava opet krenula smjerom u kom nisam željela, sve dok je nisam uspjela zaustaviti poprilično ravnodušnim, nespretnim, "moram-li-opet-ponavljati" intoniranim "volim i ja vas. kao svoju mamu isto", uzvratih s pa-šta-onda-to-nama-vrijedi uzdahom. "sve bih dala za tebe i sve sam ti dala, 'noge širila' na kolegijima i vadila na vizitama..." "znam", rekoh tužno osjećajući neki rastanak u zraku. bilo mi je žao što sve ovo nisam bila u stanju doživjeti bez znojenja. treskanja nogom. prolaženja rukom kroz dogačku kosu. navlačenjem dlanova u džepove traperica koje mi plešu na kostima od bokova. naslanjanja na hladni zid koji mi hladnoćom grije smrznutu kičmu. širokih zjenica i suznih očiju što imaju potrebu ispasti iz svojih školjkica da se malo odmore u zraku. još je uvijek gledala u jednu te istu točku, meni sad već cupkajućoj na ulazu u sobu sasvim nejasnu i daleku, daleku... osjetih potrebu da zaključam vrata. "slobodno zaključaj", reče ona napokon svojim normalnim glasom djevojčice i ja bez pitanja, propitkivanja, čuđenja ili smijuckanja poslušno napravih ono što smo obje htjele. godilo mi je neskriveno tetošenje mog lika i ne-djela. obožavala sam kad me s vrata odjela zagrlila pred svima. jebalo mi se za etiku i govorkanja da sam joj miljenik. naravno da jesam, kako ne bih bila?! "s tobom je moja etika pala u vodu. s tobom je sve moje palo u vodu", opet se okrenula ravno u nepovrat. činilo mi se da obje tonemo ravno tamo gdje smo krenule, premda sam objektivno tonula samo ja. "zricko", dodala je napokon kao da je probavljala tu zadnju cijelo ovo dugo vrijeme, "za tebe više nema šanse". nije se okrenula. nisam ni ja. ----------------- prije nekoliko mjeseci došla je iz norveške na par dana. "ti si moja najdraža greška", rekla je dok smo šetale mog psa, "i sve me to s tobom podsjeća na gorana". ----------------- pa eto. neka on priča. ja ću uživat' iz zadnjeg reda. |
Krc narkokrhki krc bez šmrc jer napokon krc
|
Sve je tako krhko. Narkomani? Najkrhkiji ljudi. Najosjećajniji. Najinteligentniji. Najzaneseniji. Pogledajte statistike kad mi ne vjerujete. Pogledajte oko sebe, pitajte stručnjake. Drugačiji mališani. Oni koji se ne snalaze u ovom nekrhkom svijetu. Djeca koja se ne znaju igrati rata. Klinci što se ne skidaju sa suknje teti u vrtiću. Po koje uvijek dolazi samo tata. Mali genijalci kojima je u školi sve dosadno pa se kemijskama gađaju. Plahi slinavci koji radije trpe i šute nego da se svađaju. Narkomani? Djeca koja su imala "sve". Samo ljubavi, prave, ne. Djeca čiji su roditelji ugledni toliko da se o njihovim rastavama ne smije govoriti, samo šuškati i po subotnjim kavicama protiv njih rogoboriti. Djeca koja nisu imala vremena biti djeca nego su ih upregli kao Little Man Tatea da bi stigli pet godina starije od sebe i završili dva fakulteta. Kikići s najdubljim očima. Veseljaci bez osjećaja za strah. Djeca s nekog drugog svijeta. Koja rađe biraju pravi, nego duševni prah. Narkomani? Biseri ranjena srca. Kreativci bez poligona za stvaranje. Ljubavnici svih osim sebe samih. Lutkice, slatkice, mazice, ne pazice. Marionete što plešu kako ih moliš, tražiš, siliš, gaziš. Duhom od drugih hrabriji ljudi, bez usmjerene volje, koji su makar u facu svima rekli - i crknut' je nego k'o ti živit, eto, dvaput bolje... Narkomani? Projekti ovih više od njih samih nadobudnih. Produkt tuđih ambicija. Nastavak obiteljskih tradicija. Ljudi nikad sa sobom samima upoznati koji znaju sve samo sebe ni svoju ljepotu ne. Narkomani? Prije nego što su počeli lagati, lagali su im. Prije nego su maznuli prvu stotku, pokrali su im snove. Prije nego su uništili svoj dom, već su odrastali na zgarištu. Prije nego su prokurvali svoju nevinost, silovali su ih odrasli da dokažu svoju silovitost. Narkomani? Prije no što su hrabro krenuli kukavički se ubijati, htjeli su živjeti. Htjeli su otvorenih očiju snivati. Prije nego drugi spoznali su ispraznost, zagrlili samoće začahurenost, da bi kasnije na njima poučavali dobrotu, mudrost, duhovnost, učili se skromnosti da "kraj ovakve sudbine, samo se ti žali da ti nešto fali". Narkomani? Prije nego su postali materijalisti, popraškali su si i bol i radost da bi ostali pred bogom makar čisti. Prije nego su odlučili skuhat' si šut, skuhali su ih, odlučujući svi umjesto njih, birajući im njihov put. Prije nego su pokopali prvu ljubav, ufurali se njoj u počast, pokopali su drugi njihov potencijal, programirali njihov neprogramirajući rast. Ljubav im pretvorili u vlast. Narkomani? Glupe dobričine osuđene, svojom vlastitom odlukom, na propast. Klinci koje najbolji prijatelji - psiholozi i svećenici ludo zaljubljeni u njihove duše - već sa 25 predodrede za smrt, predvide im još 10 godina, "ako bude sreće i ne prečistog heroina". Kasnije im ne idu ni na sprovod, da potvrde svoje prognoze za odstrel, nego plaču već bez suza sami, jer "mali ionak niš drugo ne bi bil štel". Da drug nije "drug" (eng.) s genijalnim kvocijentima saznaju tek kad uđu u taj začarani krug. I dragosti pređu prag. Uđu gdje više nitko nikom nije drag. Narkomani. Mladost u začetku prokleta virusom "smrtonosne kronično recidivirajuće bolesti od koje će umirati polako" i još će ih svi optuživati da to čine tako bezdušno i lako. Ali sigurno, eto, tako. Narkomani? Propalice koje su se strmop... sa svoje litice radije nego da hodaju ravnim putevima nadmoćne, mnogoljudnije moralne, sex "droga" lova ništice. Narkomani? Pljuni i zapjevaj, moje društvo drago. Odraz tvog licemjerja. Ogledalo tvog odbacivanja. Biser strunuo u frižideru tvog srca. Kad umru, tek tad shvate kakav je čovjek bio. Da nikog nikad, osim možda zbog heroina, nije ni opsovao ni udario. Ako prežive, gle gle, kako je divan svećenik postao, oh, vidi kakav se to biser u njemu cijelo vrijeme krio! Kao da je ikad išta drugo osim bisera i bio. Narkomančine obične. Izdali su sve, mislite, samo ne i sebe sebične. Narkomani... Postali su vlastiti anti-heroji, sve što nikad nisu htjeli biti. Ali nisu, ne izdali. Ni druge, ni tebe - samo svoje snove, "samo sebe". Ma, fuj. Ima nas, ovako "vani", nekolicina koji smo bili takvi narkomani. Kažem, bili. Da ovi umrli ne bi, ipak, samo dežurno smetalo iliti statistička brojkica postali, mi smo tu ostali. Ali duša nam tiho cvili. Nosimo stigme, duge rukave i srce nam otkazuje. Sad više nemam čime ubiti bol, a boli sve samo još i više. Život nam je ogoljen i gol - sve se zna, o svemu se čita i piše. Ali imamo zato direktnu vezu s rajem. Bog nas jako dobro čuje. A unutrašnjost, ovako, kao sad, samo se rijetko drugima pokazuje. Jer tamo... to je tako... krhko. I sve se moje, kao danas, rastapa i razmazuje. |
Foolish Games (napisano 2008)
|
ovak' to ide. prvo preživiš sve živo i mrtvo. uopće ne želeći da preživiš, jednostavno, okolnosti, nešto te gura dalje. da opstaneš. na kraju stvarno ostaneš neki posrani survivor, s čudnim očima, sjetnoradosnim osmjehom i osjećajem krivnje kaj su ti svi tvoji završili u kontejnerima k'o bojan, ili su se hitili u frankopanskoj zbog saznanja o abecedi u krvci s dodatkom malo kompliciranije magareće ai-ai di-si aids složenice. smiješ se tak prokleto zdrava ovim antonija blaće bljak bljakćevinama. mrziš svoju sudbinu koja je od tebe stvorila nešto što i sama voliš, a vole te i drugi, vidiš. pa zavoliš tu istu sudbinu, ne daš je više nikome. i onda te kresne. u hamletovskom trenutku pitanja želim li još malo tartara na svoju marendu od ribe... kako prozaično. moja posljednja dvojba, da me uspjelo kresnuti do kraja, bila bi "tartar ili maslinovo sa češnjakom", mislim, ipak je tek podne, čovjek s mojim poslom susreće se s njih pet na dva metra hodanja. a mora biti i na razini svoje redakcije koju zastupa. (ja sam, ko što rekoh, iz kapelice rvackog duha, je li to dovoljno slikovit opis?). ne smiješ onda smrdit'! i baš kad pomislih da ću u džepu osim dva mobitela kutije cigareta ključeva od motora i auta plus ponekad mokrih maramica furati i male češnjiće češnjaka pa ih ubaciti u usta svakome tko zausti kako mu "se čujem" - kresnulo me. malo sam se blijedo nasmijala. onda sam se skoro skljokala. ja kad se skljokam sa sadašnjom težinom, to je stvarno gradska vijest. epicentar neboder u savskoj. tad sam se skljokala. stvarno. hladnokrvni promatrači zajedljivo primjetili da opet neka nova droga. tete kuharice se zabrinule. znaju me od ljetovanja s raba otprije 28 godina. ali ovak mokru me nikad nisu vidle. mokra ko tri mokra, blijeda ko tri blijeda i utrnula ko tri utrnula, napokon doživih i to: limun u ustima! i to onaj s tanjurića s oslićem. s tragovima ulja i češnjaka, mirisom ribe s ražnja. divno. pa tko ne bi nakon tog oživio? brzo je došao tata. nešto sam mu zamucknula na telefon. nešto kao "srce moje, moje srce..." (oh, da, ja svom tati kažem takve lijepe riječi, srce, mrvice, budalice, nesumnjivo zbunjujući ove što guraju nos u moj mobitel i seksualnu orijentaciju kad začuju da se ne radi o mojoj "novoj curi" pa im od šoka zapne u grliću lignjica sa žara). i tak. da sad ne kukam kako sam imala drugi infarkt u roku od 7 mjeseci, samo ću reći da čovjek uvijek iznova, u ovom zriliputanskom životu, bude zahvalan za iduću sekundu. s mojom trombozom svaki tren mi je kao zadnji. mogu krckati još 50 godina, mogu sad krcnut za idućih 50. nikad se ne zna. makar sa mnom. od sad na dalje malo ću pametnije i odgovornije, s mnogo više neozbiljnosti, pristupati svemu što radim. these foolish games... jedna od većih dvojbi nastavka mog krc-krc života, pomozite ako znate, ostaje jel' ovo jewel pjeva njemu, ili, možda, baš Njoj... ah, mi pederi. pusek svima. krc. |
08.04.2010., četvrtak
love. eye in the sky. amen, zricko
|
|
10.02.2010., srijeda
he, he, heeeeeee....
|
kadgod prođe kraj mene ili ja namjerno kraj nje, a to je, sretne li mene, bar dvaput dnevno, u meni se probude leptirići i ona aaaahhh pjesmica... sretna li sam ovako leptirićasta a da ona to ni ne zna, premda, mislim, sluti. slađe je ovako... |
27.01.2010., srijeda
aaaaahhhhhh.... :)
|
silence http://www.youtube.com/watch?v=Zh0g_KEnUD0 i believe :))) |
22.01.2010., petak
Sister's Act 3 (Kad redovnice marširaju, deo III )
|
http://www.youtube.com/watch?v=6vd_C5KX_lk |
14.01.2010., četvrtak
za was koji ste dolje, ewo jedne stwari od Mene s wisina
|
|
13.01.2010., srijeda
http://www.youtube.com/watch?v=_K5JVfOsgiw
|
http://www.youtube.com/watch?v=_K5JVfOsgiw |
12.01.2010., utorak
Šemso owdje s N.M.Kapelice 'rvackog Duha
|
http://www.youtube.com/watch?v=CFMu0a1kRmo dodaj link, kaže mi idiot od bloga. ali ja sam samo hercegovka a wi ste pametni. još ktome i plawuša po rođenju, čowjek se rodi tako kako ga je Bog želio a 23.osmog '75. baš je bio wrlo nadahnut. Bog, mislim. link za pametnije: Psalam 139 (138). amen! |